„Naoštrio sam makaze posle. Kad smo ošišali Tasu,
hteli smo i tebe da popravimo, ali ti nisi hteo da sediš
mirno nego si se vrpoljio.“
„Pa šta vi hoćete, da me ceo dan šišate a ja da
budem miran? E pa ne mogu.“
„Pa kad ne možeš, ti budi takav“, reče Miomir.
Miloš pogladi Blažu po glavi.
„Pa i nije tako loše“, reče Miloš. „Malo je neravno,
ali kad kosa malo naraste, neće se ni primetiti. I ja sam
bio isti takav, pa vidite sad, uopšte se ne primećuje.“
Milošu je kosa prekrivala uši i padala na vrat. Po
mišljenju svih koji su ga znali, imao je lepu kosu. Blaža
ga pogleda.
„Ti imaš lepu kosu“, reče.
„I tvoja će biti isto takva“, reče Miloš.
Blaža se ozari.
„E dobro. Vi, momci spavajte, a ti, Blagoje, sa
mnom“, reče Miomir. „Laku noć.“
Miomir i Blaža odoše odnoseći baklju tako da štala
ostade u mraku.
Milutin se svali na slamu i othuknu.
„Šta je, Milutine“, reče Miloš, „nahranili smo se,
imamo postelju, a ti opet hukćeš, nisi zadovoljan.“
„A zar ti jesi?“, dočeka Milutin. „Imamo postelju, ali
nemamo sutra. Sutra ćemo opet nekoga moliti za malo
hrane. Ja ovako više ne mogu, Miloše?“
„Nije ni meni po volji, ali, šta predlažeš?“
„Slušaj, ti si čarobnjak, sigurno znaš šta su vile“,
poče Milutin.
Šta li ovaj smera, trže se Miloš, nije valjda nekako
195