Jeli su polako, trudeći se da im svaki zalogaj što
duže ostane u ustima. Kad Miloš uze još jedan hlepčić,
Mirka ga opomenu:
„Polako, Miloše, ima i mesa.“
Mirka ode u 'kujnu' i otud izađe noseći pladanj sa
kuvanom kokoši. Uze nož i pravično razdeli kokoš na
približno jednake delove. Milošu i Milutinu su zapala
krila i krilski batak, Miomiru glava i šija, Tasi i Blaži
podeli belo meso, a trticu dodeli sebi. Zatim ode u vrt,
zapravo komad zemlje na kome je rastao luk pa iščupa
nekoliko struka, očisti ih i opra vodom iz vedra i
svakome dade po struk. Opet su jeli polako, malim
zalogajima, da meso duže traje.
„Vi kao da niste odavno ovde“, reče Miloš. „Sve
vam je tako… novo.“
„Hoćeš reći nedovršeno“, pomože mu Miomir.
„Mnogo si ti pametan za svoje godine. Da, doselili smo
se lani. Ranije smo bili u Toplici. Gospodar Vratko nam
je dao slobodu, ali ne i zemlju, samo deset dinara da se
pomognemo.“
„Miomir se spetljao sa njegovom kuvaricom pa nas
gospodar oterao“, priznade Mirka.
„Iz Toplice!?“, uzviknu Miloš. „Pa vi onda znate
mog druga Ivana Kosančića.“
„Znamo Ivana“, reče Tasa, „ali samo iz viđenja. On
živi u dvorcu. I učen je, bio je u učilištu. Kažu da je
tamo naučio čarolije i da je postao veštac.“
Miloš se nasmeja.
„Nije postao veštac“, reče. „I ja sam bio u učilištu
zajedno s njim, pa je l' vam ličim na vešca?“
192