Zalete se i preskoči Miloša ne dodirnuvši ga. Zatim
Miloš preskoči njega pa naglo krete ka kući.
„Hajde da jedemo, od jutros nismo ništa okusili“.
„Ti jesi, Vesnine usne.“
„Pa i to je bilo jutros“, primeti Miloš.
Ispred kuće je bio postavljen sto koga tu nije bilo
kad su došli pa Miloš zaključi da ga je Miomir u
međuvrenenu sklepao na brzinu. To zapravo i nije bio
pravi sto nego dve daske naslonjene na nogare. Na
klupama, isto tako sklepanim sedela su dva dečaka, od
dvanaest i od deset godina, zaključi Miloš, koji usta-
doše kad Miloš i Milutin stigoše do stola.
„Dobro veče“, pozdravi stariji i pruži ruku Milošu,
„ja sam Tanasije Tasa.“
Miloš prihvati njegovu ruku koja nije bila mala
kako bi to dolikovalo dvanaestogodišnjaku, ali jeste u
poređenju sa Miloševom ogromnom šakom koja je
navikla da drži pravi mač još od sedme godine.
„Ja sam Miloš Kobilić iz Gradine“, reče Miloš.
„Je l' to 'Kobilić' prezime?“, upita Tasa radoznalo.
„Nije nego nadimak“, odgovori Miloš. „Po ocu mi je
prezime Branilović.“
„A otkud ti nadimak 'Kobilić'?“, pita opet Tasa.
„Mati mi je umrla na porođaju pa su me othranili
kobiljim mlekom“, objašnjava Miloš, „a i mati je tako
htela jer je mnogo volela tu kobilu.“
„Žao mi je što nemaš mamu“, reče Tasa. „Oprosti
što sam pitao.“
„Ali, imam mamu!“, uzviknu Miloš.
Znao je da druga deca mamom zovu ženu koja ih je
189