„Odlično!“, uzviknu Milutin. „Meni je to bolje od
turskog kupatila. Ne znam ni kako to izgleda.“
„Bolje što ne znaš. Veća vrućina nego danas kod
nas“, objasni Miomir. „Ne preporučujem ga čak ni
zimi.“
„Hvala Bogu da ne znamo šta je to“, reče Miloš. „A
otkud ti znaš, Miomire?“
Miomir odmahnu rukom. „Pričaćemo. Idite sad
okupajte se pa dođite pred kuću. Ja ću da sklonim
alat.“
Potok je bio zapravo mala reka ništa manja od one
u Drenovcu. Miloš i Milutin zbaciše odeću i oprezno
zaroniše u vodu jer nisu znali koja je dubina da bi
skočili u nju, a i bolje je kad si vruć da postepeno
ulaziš u vodu. Obojica su znala za slučajeve dobrih
plivača koji su nesrećno završili jer su vrući skočili u
hladnu vodu.
Iako umorni, razigraše se u svežoj vodi. Plivali su i
ronili, prevrtali se i pljuskali. Na kraju, kad izađoše na
obalu, Miloš uradi nekoliko sklekova, a zatim stade da
se vere uz drvo. Nije se penjao uz stablo, nego se
uhvati za najbližu granu, zaljuljuao se i odbacio na
sledeću.
„Šta to radiš?“, zaćuđeno ga upita Milutin.
„Isterujem otrove iz mišića“, objasni Miloš. „Ne bi
valjalo da ovako umorni, naglo prestanemo da se
krećemo. Ujutru bi nas boleli mišići. Najbolje da se
postepeno prestane. To su nas naučili u učilištu.“
„Naučio si ti korisne stvari u tom tvom učilištu“,
reče Milutin. „Haj' da se preskačemo!“
188