njih.
Miloš se okrete i ugleda muškarca malo starijeg od
Branila, njegovog oca.
„Konji su pobegli“, reče Miloš.
„Kako to da vi niste bili na njima?“, upita čovek.
„Svukli su nas omčama“, odgovori Miloš. „Dok smo
mi ležali na zemlji, razbojnici su nas opljačkali, a konji
su pobegli.“
„A tako?“, reče čovek. „I ako lažeš, lažeš uverljivo.“
„Ne lažem, časti mi“, reče Miloš prvi put se zak-
linjući tom novom zakletvom.
„A ti imaš čast? Ko si ti? Da nisi vojvoda?“
„Ja nisam, ali moj otac jeste. Vojvoda Branilo
Dragilović iz Gradine.“
Čovek odmeri Miloša od glave do pete.
„Sviđaš mi se dečače“, reče. „I, ne znam zašto, ali –
verujem ti. A šta hoćete?“
„Videli smo veliku gomilu drva pa smo voljni da
vam ih isečemo u zamenu za malo hrane i prenoćište“,
reče Milutin.
„Drva koja ste videli nisu za ogrev; to je građa za
novu kuću. Ona su za ogrev“, pokaza gomilu panjeva u
dnu voćnjaka. „Ali, sad nam ne trebaju drva za ogrev,
leto je.“
„Ali vatru ipak ložite“, pokaza Miloš na zidani
štednjak.
„Pa hrana se mora spremati“, pravdala se žena. „Ali
za to ne treba cepati drva. Nakupim grančica okolo.“
„Molim vas, dozvolite nam da zaradimo hranu,
gladni smo“, sklopi Milutin ruke.
185