puta koji je oivičen jarkom za odvodnjavanje.
Naiđoše pored jedne kuće ispred koje ugledaše
veliku gomilu balvana, uredno složenih koji su očito
čekali nekoga ko će ih poseći.
„Hajdemo ovde“, reče Milutin.
Sjahaše i povedoše konje držeći ih za uzde. Nisu
mogli videti ništa za šta bi mogli privezati konje. Zato
se Miloš saže i sape svoga konja privezavši mu glavu
za prednju nogu tako da nije mogao otići daleko, a da
ga Miloš ne primeti.
Videše da iza kuće ima stabala voćaka, uglavnom
šljiva, pa zađoše iza kuće. Vrata kuće su bila sa te stra-
ne, suprotno od puta. Nije bilo doksata; u kuću se
ulazilo pravo iz dvorišta, ako se ovaj voćnjak mogao
tako nazvati. Prozori na kućerku su bili ukrašeni tan-
kim drvenim štapovima, ne debljim od vretena.
„Domaćine!“, viknu Milutin. „O, domaćine!“
„Oj, ovde smo“, odazva se ženski glas odnekud.
Miloš spazi zaklon napravljen od trske privezane za
motke i pokriven burjanom. Burjan je bio još zelen što
je govorilo da je zaklon nedavno napravljen.
Miloš pokaza zaklon Milutinu i povede ga tamo.
Zaklon je očito bio namnjen da štiti od sunca. Pod njim
je sedela žena i čerupala kokoš. U ozidanoj peći je
gorela vatra na kojoj je bio kotao sa vrelom vodom.
„Pomaže Bog“, pozdravi Miloš.
„Bog vam dobro dao“, uzvrati žena. „A ko ste vi?“
„Putnici izdaleka“, reče Milutin. „Napali su nas
razbojnici i skroz nas opljačkali. Ostali smo bez ičega.“
„A konje vam nisu uzeli!?“, začu se muški glas iza
184