preksutra ljuštiti ko mušmula“, obrati se Miloš dečaku.
„Neće, govorila sam mu“, vrisnu žena kreštavim
glasom. „Dragi, je l' čuješ šta ti vršnjak kaže“.
„Čujem, al' neću da obučem košulju; vrućina mi u
njoj i smeta mi“, obrecnu se Dragi nabusito.
„Hajdemo mi, ovde nema 'leba za nas“, reče Milutin
Milošu koji je sažaljivo gledao Drageta.
Miloš obode konja i oni odjahaše. Kad zađoše u
hlad između drveća pored puta Miloš reče:
„Žao mi dečaka, do večeri će biti cven ko jarac, a za
dva dana će početi da se ljušti. A koža boli, nit da
legneš, nit da se nasloniš na nešto.“
„Verujem ti iako se to meni nikad nije dogodilo“,
reče Milutin.
„Kod nas nema ni pšenice ni raži; samo nešto
ječma za živinu, ali to žene požanju srpom.“
„Ali, kosio si travu“, reče Miloš.
„Jesam, ali uvek ili ujuru ili predveče, po rosi, a tad
sunce nije jako.“
„A kuda ćemo mi sada?“, seti se Miloš da upita.
Milutin odmahnu rukom.
„Kud nas put odvede, valjda ćemo naići na neko
selo.“
U zaranke stigoše u selo. Kuće u selu su bile siro-
tinjske, spolja omazane blatom. Verovatno su i
napravljene od blata, kao u Preku, pomisli Miloš. Znao
je iz Živkovog pričanja da se kuće mogu graditi i od
zemlje iako to dosad nije video. Dvorišta u ovom selu
nisu postojala jer nigde se nije videla ograda, samo
prolazi između kuća sa jedne i druge strane glavnog
183