„A ko vam je gospodar i gde ga možemo naći?“,
upita Miloš.
„Gospodar Vuk Branković je u svom dvoru u
Drenici, ali ga nemate zašto tražiti, on vam posla neće
dati. Pored toliko sebara niko mu više ne treba. On i za
vojne pohode uzima sebre – Vlahe i Arbanase. Bolje
vam je da produžite dalje, možda ćete biti bolje sreće
negde drugde.“
Žetelac zasuče brkove palcem i kažiprstom pa iz
vodira izvadi brus i naoštri kosu.
„A odakle ste vi, deco, i gde putujete?“
„Izdaleka smo, dobri čoveče“, reče Miloš. „Pu-
tujemo po svetu da pameti steknemo“.
„Usput smo naleteli na odmetnike koji nas oplja-
čkaše tako da smo ostali bez ičega“, nadoveza se
Milutin.
„Eto! Naučili ste da je najpametnije i najsigurnije
sedeti kod kuće“, dočeka čovek, vrati brus u vodir i
nastavi da kosi pšenicu slažući je u uredan otkos. Za
njim je išla žena podvlaćeći šiljak srpa ispod uredno
složenih vlati i tako pravila snopove. Iza žene išao je
dečak Miloševe dobi i užadima od trave vezivao
snoplje. Miloš uoči dugačak red snopova iza njega.
Dečak je bio bez košulje i ramena su mu već bila
pocrvenela od sunca. Miloš se seti sebe kad je prvi put
radio isti posao pa ga je uveče bolela koža. Seti se da
su ga Branilo i Koviljka uzalud opominjali da obuče
košulju. Seti se i da mu je Koviljka posle lečila opeko-
tine previjajući mu obloge od mladog sira na njih.
„Ti, dečko! Bolje obuci košulju inače ćeš se
182