Miomir
Pođoše pravo putem kroz polja, ali već posle sat
jahanja zađoše u šumu i put poče da se uspinje i da
vijuga čas levo čas desno. Već oko podne bili su na
prevoju. Sunce im je bilo sa desne strane što znači da
su išli ka istoku kako su i naumili. Pred njima se
prostirala druga jedna ravnica slična onoj iz koje su
došli. Videše prostrana polja pod žitom i ljude kako
žanju.
„Ovde će biti posla za nas!“, uzviknu Miloš radosno.
„Videćemo“, reče Milutin.
„Ti se ne raduješ“, začudi se Miloš.
„Kad budem znao čemu se radujem, radovaću
se“ reče Milutin. „Radovali smo se poslu u vinogradu
pa ništa od toga.“
„Ja verujem da ćemo danas dobiti posao“, reče
Miloš.
„Lepo je verovati, ali… videćemo“, reče Milutin pa
obode konja.
Kad siđoše u dolinu i upitaše prvog žeteoca kome
da se obrate i pitaju za posao, on tužno odmahnu
glavom.
„E, deco, ne mogu vam ja dati nikakav posao. Ni ja,
ni moji saradnici“, reče pokazujući druge žeteoce. „Mi
smo sebri, kmetovi, a žito je gospodarevo. Ne mora on
unajmljivati druge radnike jer ima nas. A mi moramo
raditi za njega, od rođenja do smrti.“
„Šta sam ti rekao“, zlurado će Milutin.
181