„Hajde, sedite i prihvatite se, ne valja da krenete
gladni na put. Mileva!“
Mileva izađe noseći tavu sa hlepćićima. Med i sveža
pavlaka su već bili na stolu.
„Hajde, momci, prezalogajite“, reče stavljajući hle-
pčiće na sto, „ko zna kada ćete sledeći put jesti.“
Nisu čekali da im se dva puta kaže. Nasuše po malo
pavlake u drvene zdelice i počeše da otkidaju koma-
diće hleba i umaču ih u pavlaku. Medom su zasladili
čaj i polako ga pijuckali.
„Divni ste momci, žao mi je što odlazite“, reče
Mileva.
„I nama je žao“, reče Miloš, „brinuli ste o nama kao
rođena mati.“
„Da ima posla, deda–Ivko bi vas primio, ne
zamerite.“
„Ne zameramo i hvala vam na svemu“, reče Miloš.
„Hvala i na čistoj odeći“, dodade Milutin.
„Pa ne mogu dozvoliti da takvi momci odu prljavi
iz moje kuće.“
Posle obeda Ognjan ih odvede do konjušnice i po-
može im da osedlaju konje. Kad su izašli na put ugle-
daše Vesnu koja je hitala ka njima. Ona dođe i stade
pred Miloša.
„Došla sam da se oprostimo“, reče sa suzama u
glasu i očima.
U rukama je držala crveni šal izvezen zlatom.
Držala ga je za krajeve. Hitrim pokretom prebaci Milo-
šu šal oko vrata te ga povuče naniže i prilepi mu
poljubac na usne. On stavi dlanove na njene obraze
179