reče Milutin. „Ima još žena na svetu.“
„Tako je, Milutine, hajdemo!“
Odoše do senjaka, Milutin se pope i uze odeću koju
je jutros skinuo i odnese u staju pa uze svoju čistu i
obuče se.
„Šta ćemo sad?“, upita Miloša koji ga je čekao
ispred.
„Idemo da uzmemo konje pa put pod noge, šta
drugo?“, reče Miloš.
„Ali, zar se nećemo oprostiti od domaćina i
zahvaliti im na prijemu?“, pita Milutin.
„Milutine, bojim se da se ne predomisliš i ne
ostaneš“, reče Miloš. „Zato hoću da idemo što pre.“
„Pa i ja hoću da idemo što pre“, reče Milutin. „Ali,
moramo se oprostiti. Osim toga, možda će nam dati
zajutrak i – nešto za usput.“
I Miloš se tome nadao zato rado pristade. Uputiše
se ka doksatu. Tamo je već sedeo Ognjan i pio čaj od
mirisnih trava.
„Dobro jutro“, pozdravi Milutin mrgodno oče-
kujući grdnju.
„Dobro jutro, Milutine“, pozdravi Ognjan. „Šta si se
smrk'o, razvedri se. Znam da nisi ti ništa kriv. Takva je
ona, nisi joj ti ni prvi ni poslednji. Moj brat je lud što je
drži, što je ne otera. A ona svakog leta radi istu stvar.
Ko zna da li su i deca Rajkova.“
Milutinu se nije svidelo ovo što je čuo jer je hteo da
veruje da se i on svideo Anđeli koliko ona njemu, ali
mu je ipak bilo drago što nije on kriv, bar u Ognja-
novim očima.
178