„Šta misliš da odem da probudim Anđelu?“, reče
Milutin.
„Može“, reče Miloš, „ali probudio bi i Rajka i decu.
Pa ako ti to odgovara...“
„Haj'mo nazad“, naljuti se Milutin i zapliva prema
Ognjanovoj kući, odakle su i došli.
„Najbolje da mi odmah zaboravimo Drenovac čim
izađemo iz sela“, reče Miloš oblačeći se.
„Lako je tebi da to kažeš, ti ovde ništa nisi ni
doživeo“, reče Milutin.
Miloš je znao da je njegov doživljaj sa Vesnom i
dublji i značajniji od Milutinovg sa Anđelom, ali ništa
ne reče.
„Milutine, jesi li se ti nekad zaista zaljubio?“, upita
Miloš iznebuha.
Milutin se nasmeja.
„Pa vidiš valjda da se ja zaljubim u svaku koju
vidim.“
„Vidim da ti se sviđa svaka koju vidiš. Ali, to još
nije zaljubljenost“, reče Miloš.
„Je l'? A šta je onda zaljubljenost po tebi?“
„Pa to je neka vrsta zavisnosti koja se zasniva na
sviđanju, kad želiš da osoba koja ti se sviđa bude
neprestano uz tebe, a ako nije, ti patiš. To je bolest i
hvala Bogu da nisi bolestan.“
„Nisam bolestan, ali svejedno bih voleo da je
Anđela sad uz mene.“
„Znači, na pragu si bolesti. Dobro je što odlazimo
jer, kad bismo ostali, ti ne bi mogao bez nje.“
„Pa hajdemo onda što pre dok se nisam razboleo“,
177