desne, prema jugozapadu; do zalaska je bilo još oko tri
sata.
Dragoje je opet bio na prvom otkosu, do vinograda,
Zato su svi čekali na njega. Sada se, međutoim pojavila
nova poteškoća: Dragojev otkos je padao levo, na
Milutinov, koji još nije bo ni započet, Milutinov na
Milošev, Milošev na otkos njegovog levog suseda i
tako redom.
„Ovako ćemo“, reče Dragoje, „moramo da kratimo
otkose i da se vraćamo, evo ovako.
Dragoje je već napravio desetak zamaha pa sad
promeni smer, okrete se i poče da kosi unazad,
ostavljajući Milutinu slobodan prostor s njegove
desne strane. Milutin učini isto, zatim Miloš.
„Pa ovako kosimo dva otkosa odjedanput“, reče
Miloš.
„Tako je“, potvrdi Dragoje.
„Pa onda je bilo bolje da smo radili kako je Milutin
predložio; imali bismo slobodan prostor sa leve
strane.“
„Možda i jeste bolje, ali ovako smo navikli. Dogo-
dine ćemo da okrenemo tako.“
„Možete dogodine kako hoćete, mi nećemo biti tu“,
reče Miloš.
„Eto, ja sam to smetnuo s uma“, reče Dragoje.
„Nekako sam se srodio s vama pa sad mislim da ćete
zauvek ostati s nama.“
„A ne, sutra putujemo“, reče Miloš. „Moramo naći
neki posao da bismo imali šta jesti.“
„Jeste li pitali deda–Ivka?“, polutiho upita Dragoje.
166