„Deda–Ivko, bićeš grešan ako nam sad ne daš vina“,
reče Dragoje brišući usta listom lopušine.
„Kakvo vino!“, uzviknu deda–Ivko. „Vidi koliko vas
je, presušili bi bačvu. Dobićete piva, ali kad završimo
onaj deo između vinograda i šume.“
Kad završiše s jelom i napiše se vode iz tikava koje
im opet donesoše Vesna i bliznakinje, Dragoje ih
povede na početak novih otkosa iza vinograda. Bila je
to oveća parcela ugnežđena između vinograda i šume
koja je bila udaljena nekoh pedesetak koraka od
vinograda.
„Ih“, uzviknu Milutin, „smlatićemo mi to u dva
otkosa.“
„Tačno“, potvrdi Dragoje, „ali dva dugaška otkosa.
„Znaš li koliko je vinograd širok?“
„Znam, dugo smo išli pored njega. Ima bar dve–tri
stotine koraka.“
„Pa, eto. Onda znaš koliko je dugačak otkos.“
„Ali, zašto smo sad okrenuli otkos popreko? Bili bi
kraći otkosi kad bismo kosili kao i dosad, od
vinograda prema šumi.“
„Jesi li siguran? Zar ne vidiš da i do šume ima više
od dve sotine koraka? Osim toga, uvek smo ovako
kosili pa smo navikli.“
„Ma, meni je svejedno, uzduž ili popreko, treba
pokositi“, reče Milutin. „Hoćemo li?“
Dragoje uze brus i izgladi kosu. To učiniše svi
kosači rasporedivši se sad u drugom smeru: od već
pokošene parcele pa pored vinograda. Šuma im je
ostajala sa leve strane na istoku, a sunce im je bilo sa
165