kosača i sa svakim izmahom postajali sve duži. Već
posle dvadesetak zamaha Milutin je izbio napred
dokazujući time da je vrstan kosač. Levo od njega je
bio Miloš, a Dragoje je bio sa Milutinove desne strane.
„Momče, kako se zoveš i odakle si?“, pitao je
Dragoje Milutina. „Rekao mi je Ognjan, ali ja sam
zaboravio jer hoću da mi ti kažeš.
„Milutin Vunar iz Krsne“, odgovori Milutin.
„Aaa kod Zidana“, reče Dragoje.
„Pre bi se moglo reći da je Zidan kod Krsne, Krsna
je starija“, reče Milutin.
„E, pa Zidan je grad, a Krsna selo“, reče Dragoje.
„Samo zato što su se opasali zidom i imaju
gradonačelnika. To možemo i mi.“
„Ali ne možete zatvoriti tri reke među zidove“,
reče Dragoje. „Je l' tako, Milutine? Ko hoće da se
zatvara među zidine neka se zatvara, nama je dobro i
ovako.“
„Tako je“, potvrdi Milutin, „dovoljno je što stoku
zatvaramo u tor, ne moramo i sebe.“
Miloš se seti Branilovog nauma da od Gradine
napravi grad i nešto ga zazebe oko srca. Bolje je živeti
u polju, u šumi, nego među zidinama, neprijatelj to
može razoriti. Zar je malo razorenih gradova, Rim,
Troja...
Milošev otkos je bio nešto širi od Dragojevog i
Milutinovog, ali on ipak izbi na čelo neometan raz-
govorom. Trava je bila vlažna od jutarnje rose; bujna i
teška, lepo se slagala u otkos. Treba ovo prevrnuti čim
se provene, da se suši i sa druge strane, mislio je Miloš
161