„U pravu si, Milutine, ali ne skroz“, reče Ognjan.
„Vidiš da ipak ima posečenih vlati“
„Ih, to se moglo i rukama pokidati“, reče Milutin.
„Mi to radimo srpom.“
„Srpom, kad ne može kosom“, reče Miloš. „Ali vidiš
da može i kosom.“
„Nerazumno razmetanje“, progunđa Milutin.
„Nisam hteo da se razmećem već samo da opro-
bam kosu“, reče Miloš. „I – kosa je izvrsna, možemo u
polje.“
Miloš baci kosu na rame i pođe niz padinu prema
reci.
„Miloše, stani! Nećete u toj odeći kositi“ opomenu
ga Ognjan. „To vam je odeća za put“.
„Pa nemam drugu“, slegnu Miloš ramenima.
„Ostavi kosu i dođite u staju da se presvučete“,
reče Ognjan i pođe prema maloj drvenoj kućici podno
dvorišta.
Staja je zapravo bila ostava za mnoge stvari i alatke
koje su visile na klinovimana zidu. Bila je tu i jedna
velika bačva, prazna i očito čamila čekajući da joj se
stegnu obruči, napravi vranj ili načini nešto drugo od
nje. Ognjan otvori jedan stari drveni orman u kome
videše uredno složenu odeću.
„Ovo je bilo Rajkovo“, reče Ognjan pružajući
Milošu složenu belu konopljanu košulju i gaće. „Svoju
odeću ostavite ovde pa ćete se posle presvući“.
To je bila uobičajena odeća za košnju i u Gradini.
Široka odeća od retko tkanog konopljanog platna
omogućavala je slobodne pokrete celog tela i sma-
159