kaju i, malo pomalo, razvući će je po utrini. Tako je i
bilo: već sutradan ništa od naviljka nije ostalo samo su
guske još uvek razvlačile pramenove trave.
Kad su završili zajutrak odoše do oraha gde je
Ognjan završavao otkivanje.
„Prvo ti, Miloše, probaj, da vidimo kako ti stoji“,
našali se Ognjan.
Miloš uze kosu. Nije je probao palcem kao Milutin
nego se osvrtao za nečim.
„A, brus?“, upita.
„Biće od tebe kosač“, nasmeja se Ognjan zado-
voljno. „Eno ti na grani“.
Ognjan je pokazivao granu levo od Miloša i Miloš
ugleda okačen vodir sa brusom u njemu. Uze vodir,
okači ga za pojas pa zatim brusom izgladi kosu sa
jedne i druge strane. Zatim se ogleda po zemlji oko
sebe. Ni pod jednim orahom na svetu ne raste prava
trava koja se može kositi. Obično je to retka povijuša
preko koje kosa klizi kao klizaljke po ledu. Miloš je to
znao i znao je da se dobrom kosom i posebnim
načinom, kratkim, naglim trzajima može pokositi. On
je to naučio u Gradini igrajući se kosom. Zato sad uze
kosu i pokosi oskudnu travu ispod oraha.
Ognjan ga je začuđeno gledao.
„Pa ti si odličan kosač, Miloše!, uzviknu. „Gde si to
naučio?“
„Kod kuće“, odgovori Miloš. „Imamo jedan orah u
dvorištu.“
„Ko još kosi travu ispod oraha“, reče Milutin, „Tu i
nema trave.“
158