takoreći.“
„Sigurno ne žali zbog toga“, reče Miloš.
„Ma nije on tako loš“, reče Ognjan. „Samo je nap-
rasit i neugodan.“
„Pa to toliko“, dočeka Miloš. „Šta bi mu još trebalo
da bi bio loš, da tuče sagovornike štapom?“
„Nikad me nije tukao“, reče Ognjan.
„Ti kao da žališ zbog toga“, reče Milutin.
„Krivo mi je što je takav“, reće Ognjan. „Nekad mi
dođe da i ja pobegnem negde, pa makar i u šumu, ali,
kad to pomenem Milevi, ona se naljuti: „Zar da ostaviš
starog oca samog? Kakav si to čovek? Šta će svet da
kaže?“
„Pa, nasledićeš lepu kuću i zemlju“, reče Miloš.
„Imate li dece?“
„Imamo dve devojčice, bliznakinje. Bog nam nije
dao sinove. Oca je i zbog toga ljut. Kukao je i grdio kad
su se rodile Bilja i Ljilja; čak je tražio da je oteram pa
da uzmem drugu koja će mi roditi sinove.“
„Ne razumem zašto neki ljudi više vole mušku
nego žensku decu“, reče Miloš. „I ja imam sestre bliz-
nakinje pa moj otac nikad nije žalio zbog toga. A gde
su vam kćeri, nismo ih videli?“
„Otišli su kod Mice, moje sestre, Vesnine mame.
Vole da se druže sa Vesnom, a i ona njih voli.“
„A koliko su stare?“, upita Milutin.
„Male su još. Imaju tek po osam godina. Mnogo su
slatke; vesele, vedre… Oca ih mnogo voli iako se ljutio
kad su se rodile. Ali, zna i na njih da viče. Ne treba,
kaže, ispuštati uzde iz ruku.“
152