Gradini.
Miloš uze krčag i napuni sebi čašu. Isto učini i
Milutin sa svojom. Iskapiše u isto vreme. Miloš pre-
pozna opori ukus kameničarke, ali bilo je tu još nečega.
„Vidim da je od kameničarke, ali ima tu još nekog
grožđa“, reče Ognjanu. „Kojeg?“
„Pa, ustvari, najviše ima lisičine, ali kameničarka
se najviše primećuje jer je najjača“, odgovori Ognjan.
„Da, ima još i tamjanika, radi mirisa.“
„Vrlo je ukusno“, reče Miloš. „I pitko.“
„Pa zato smo ga i pravili“, reče Ognjan. „Da piješ, a
da se ne opiješ.“
Ognjan sede kraj njih pijuckajući vino da bi im
pravio društvo.
„O, koga to imamo ovde?“, začuše krupan glas i
ugledaše isto takvog starca, krupnog i snažnog, kako
se penje na doksat. Nosio je štap zakrivljen pri vrhu
radi rukohvata, ali se videlo da mu nije neophodan.
Neki starci nose štap radi važnosti.
„Oco, ovo su...“, započe Ognjan.
„Ti ćuti!“, bespogovornim glasom naredi Ivko.
„Neka oni kažu.“
„Mi smo putnici“, reče Miloš. „Napali su nas raz-
bojnici i sve nam uzeli. Videli smo veliki vinograd, pa
smo pomislili da tu može biti posla za nas. Raspitali
smo se čiji je i došli da tražimo posao“.
„Jesi li čuo kako momak govori?“, reče Ivko
obraćajući se Ognjanu. „Kratko i jasno, bez suvišnog
objašnjavanja i ukrašavanja.“
Ognjan je ćutao.
150