„Žao mi je, momci, što to čujem, ali, tako je u
našem kraju. Još je i dobro dok ne naiđu Turci.“
„Šta, zar i oni nailaze ovuda?“, pita Miloš.
„Fala Bogu, ove godine nas još nisu pohodili“, reče
Ognjan. „Bili su još lane u šumopadu.
„To ste se vi već navikli na njih“, reče Miloš.
„Ako se čovek može navići na nepogodu“, odvrati
Ognjan. „Draža mi je oluja sa gradom nego oni.“
„Jeste li pokušali da se branite, da ih oterate?“, pita
Miloš.
„E, sinko. Oni koji su pokušli više nisu među
živima.“
„Zar su tako opasni?“
„Ne dao ti Bog da to saznaš onako k'o što su oni“.
„Ej, dosta o tome!“ reče Milutin nestrpljivo. „Hajde
da pričamo o nečem veselijem. Gde ćemo mi naći kose
za sutra?“
„A, pa ima u selu kose“, reče Ognjan. „Svako će
doneti za sebe.“
„Ali, mi nemamo“, ote se Milutinu.
„Rajko i Živan, moja braća, imaju po dve“, reče
Ognjan. „To smo, dakle rešili. Nego, hajdemo za astal!“
U razgovoru su već stigli do zadnjeg doksata, koji je,
verovano zbog živine, bio odignut od zemlje i ograđen
drvenom ogradom. Na njemu je bio dugačak astal sa
klupama s jedne i druge strane. Ognjan se pope preko
tri stepenika i pozva ih da sednu. On sam ne sede u
čelo astala, nego sede desno od praznog čela.
„Ovo je ocino mesto“ , reče, „sa'će on. Mileva!“
Iz kuće izađe žena nešto mlađa od njega, smeđe
148