naesta u žetvaru“, reče Ognjan. „ Ne moraju se još ženiti, ali nek se vole, pa kad dođe vreme, biće spremni. A šta je s tobom, Milutine, hoćeš li se ti ženiti?“
„ Meni se Vesna ne sviđa, i da mi se sviđa ne bih smetao Milošu. Oni su se odmah dopali jedno drugom.“
„ Milutin je zato i pošao na put, da nađe sebi devojku za ženidbu“, reče Miloš.
„ Milutine, pobogu, pa zar u tvome selu nema devojaka za ženidbu!?“, upita Ognjan.
„ Ima, nego sam pobegao iz sela zato što deda hoće da me oženi masankom koja se meni ne sviđa. Zato hoću da sam nađem devojku koja se meni sviđa.“
„ Tako i jeste najbolje“, reče Ognjan, „ Samo, treba i ti njoj da se svidiš. Sutra lepo proberi, ali ne navaljuj dok ne budeš siguran da se i ona tebi sviđa. Nadam se da si dobar kosač jer cure i to gledaju.
„ U Krsni sam bio među najboljima, a videćemo sutra“, reče Milutin, ne bez razmetanja.
Konji su se već napojili dok se vodio ovaj razgovor i sad su slobodno pasli po livadi, ne prelazeći reku.
„ Treba da ih rasedlamo“, reče Miloš pa priđe Ždralinu, otkopča kolan i skide mu sedlo. Isto to učini i Milutin sa svojim paripom.
„ Zar ti, Milutine, nisi imao boljeg konja?“, upita Ognjan.
„ Imamo još jednog, ali njega jaše otac, a ja sam navikao na ovoga; na njemu sam učio da jašem.“
„ Upravo smo hteli da mu kupimo novog konja kad nas opljačkaše“, reče Miloš.
147