rečici oivičenoj starim vrbama. Iza rečice se takođe
prostirala livada dokle pogled dopire.
„Ono polje treba da se pokosi“, reče Miloš više kao
zaključak nego pitanje.
„Da, doći će celo selo na mobu“, potvrdi Ognjan.
I Vesna? , zamalo da upita Miloš ali se suzdrža. Nije
znao zašto, ali nikako nije mogao da izbije sebi iz glave
njene nasmejane oči, rumene usne i malo isturenu
bradicu sa rupicom na sredini. Ne seća se da ga je ikad
nešto tako snašlo. Možda je samo u učilištu malo više
mislio na Iskru, ali je to bilo sve, stalno je bio s njom
tako da nije imao potrebe da je zamišlja. Sad je,
međutim uhvatio sebe kako se trudi da prizove Vesnin
lik koji mu stalno neobjašnjivo izmiče, a onda se, iz
čista mira, ponovo pojavi u njegovoj svesti, nepozvan.
„Biće i vodonoše?“ ipak se nije mogao suzdržati da
ne pita.
„Naravno, sve najlepše cure iz sela“, odgovori
Ognjan.
„Miloša zanima samo jedna, Vesna Jagličić“, reče
Milutin, a Miloš buknu kao bulka.
„A, moja sestričina“, reče Ognjan. „Ona je kći moje
najstarije sestre, Zorke.“
„Pa onda te mogu zvati ujače“, našali se Miloš da bi
razbio sopstveni stid.
„Naravno, bilo bi divno da imam takvog zeta“,
prihvati Ognjan šalu.
„Kakav zet, neće taj još da se ženi“, reče Milutin.
„Tek mu je petnaest.“
„Ništa za to, i Vesni će biti tek trinaest pa četr-
146