„Oca nije tu, morate da sačekate da dođe, ali ja vam
mogu odmah reći da od te rabote nema ništa. Dva
moja starija brata, njihove žene i deca su stalno u
vinogradu, tamo žive; to su sedam osam ruku tako da
nam radnici sa strane zaista nisu potrebni.“
„Eh!“, razočarano odhuknuše Miloš i Milutin.
„Ali ima nešto drugo što vas može zanimati“.
Naša dvojica putnika maćuljiše uši.
„Sutra kosimo livadu“, reče Ognjan. „Biće velika
moba, pa, ako možete rano ustati...“
„Možemo“, prihvati Miloš bez razmišljanja.
„Ali, mi smo gladni“, ote se Milutinu.
„A rekao bih i da ste umorni, kao da niste spavali
noćas. To ćemo odmah rešiti.“
„I konji su nam umorni“, seti se Miloš. „I žedni.“
„Povedite konje za mnom“, reče Ognjan i pođe
između voćaka niz padinu.
Između voćaka je rasla trava koja je nedavno
pokošena i tek počela da se obnavlja.
Pustili su gusku i biriće na mladu travu, seti se Miloš
i opet ga preplavi val čežnje za zavičajem.
Voćke su bile jabuke. Na njima su bili zeleni plo-
dovi koji zru tek u listopadu. Ipak su konji pokušavali
da ih dohvate.
„Gladni su“, reče Milutin opravdavajući svog
paripa koji je otkinuo grančicu sa lišćem i plodovima i
u slast je vruskao.
„Konji su uvek gladni“, reče Ognjan. „Sad ćemo ih
napojiti i pustiti da pasu“.
Izašli su iz voćnjaka i spuštali se preko livade ka
145