sestre Zoru Danu. „ Miloše, je l ' ti dobro?“, upita ga Milutin uplašeno. Miloš se trže. „ Dobro sam, što?“ „ Najednom si mi delovao nekako izgubljeno kao da gledaš ni u šta“, objasni Milutin.
„ Setio sam se nečega pa sam se malo zaneo“, objasni Miloš. „ Znaš, ispred moje kuće je velika utrina gde pasu seoske guske.“ „ Znači, ti se ne bojiš gusaka?“, upita Milutin. „ Ne. Ne treba ih se bojati“, reče Miloš. „ Samo stani i miruj i neće te dirati. Ali ako mlataraš rukama i nogama onda hoće jer misle da ih napadaš. Tako je i sa psima i sa svakom drugom životinjom.“
U tom trenutku poče da im se primiče ogroman gusan, šičući. Miloš i Ždralin, naviknuti, mirno su stajali, čekajući da se gusan uveri da mu ne preti nikakva opasnost i da se udalji, ali Milutinov parip se prope i zanjišta tako da Milutin nagonski poče da mlati rukama terajući pticu. Gusan raširi krila i nasrnu na Milutina. Sad je i Miloš morao da dejstvuje da bi zašitio saputnika. Sa obe ruke uhvati gusana nastojeći da mu rukom zakloni oči jer je znao da će ga to najbrže umiriti.
Gusan se namah umiri, a Miloš mu lagano savi šiju i zavuče mu glavu pod desno krilo. „ Ti si čudotvorac!“, uzviknu Milutin. „ Nije to nikakva čarolija“, omahnu Miloš glavom,
„ to zna svako dete u Gradini.“ „ Izvrsno, momče!“, začuše glas čoveka koji im je
143