kako se ti zoveš?“
Devojci oči zasijaše još većom radošću.
„Ja sam Vesna Jagličić“, reče ona. „A vi?“
„Ja sam Miloš Kobilić Branilović iz Gradine“, odgo-
vori Miloš.
„A ja Milutin Nikolić Vunar iz Krsne“, predstavi se i
Milutin.
„Ostaj nam zdravo i hvala ti na lepom osmehu“,
reče Miloš.
Devojka im podari najlepši osmeh koji je Miloš ikad
video i reče:
„Zbogom pošli i neka vas sreća prati u svemu“.
Miloš obode konja i krete ka raskršću. A Milutin za
njim.
Deda Ivkova ograda je bila obična, drvena, ali ne od
kolja nego od daščica koje su bile širine dlana i bile
gusto zbijene tako da se ni pile ni mače ne mogu
provući između njih. Vratnice su takođe bile drvene,
sa drvenom jezičkom koji je držao vrata da se ne
mogu sama otvoriti niti da ih može otvoriti nešto što
nema ruke. Miloš je odmah shvatio kako se jezičak
otvara, ali mu nije bilo jasno čemu toliko obezbeđenje
sve dok nisu ušli u dvorište.
Pošto su sjahali, Miloš uhvati ručicu i otvori vrat-
nice. Uđoše u dvorište vodeći konje za sobom i – Miloš
se razneži jer ga dočekaše birići. Namah mu u svesti
iskrsnu utrina ispred njegove kuće u Gradini, sa
guskama koje tu pasu, zlatnom jabukom i balvanima
ispod nje i neizbežnom decom koja se tu igraju. Načas
ugleda Vedranu i njene sestre, Daru i Tijanu, i svoje
142