prolasku kroz vaše selo. Hteli bismo nešto znati, ako
nam možeš reći.“
„Dobro jutro, momci“, odgovori devojka pošto
podiže pogled i nasmeši se. „Pitajte slobodno šta vas
zanima.“
Osmeh joj se više video u očima nego na usnama,
što Miloša iznenadi. Vedrana, Ravijojla, njegove sestre
i sve devojke koje je poznavao, smejale su se raz-
vlačeći usne što je nekima čak krivilo lice i pretvaralo
ga u ružnu iscerenu grimasu. Ova devojka, međutim,
jedva da je razvukla usne, ali joj je osmeh bio u očima,
plavetnim kao prolećno nebo.
„Pri dolasku ovamo naišli smo pored jednog
velikog vinograda. Možeš li nam reći čiji je“, upita
Miloš.
„Naravno da mogu“, reče devojče. „To je deda–
Ivkov vinograd“.
„A ko je deda–Ivko i gde mu je kuća?“, upita opet
Miloš.
„Deda–Ivko je bio kmet kao i svi“, reče devojče, „ali
ga je gospodar oslobodio i dao mu veliki komad zem-
lje na kome je on zasadio vinograd. Kuća mu je eno
tamo odmah iza raskršća.“
Devojka je pokazivala rukom pravo ispred njih i
oni videše da se na dvadesetak koraka od mesta na
kome su stajali put račva, a, takoreći na samom ras-
kršću, na uglu ovoga i bočnog puta ugledaše veliku
kuću sa dugačkim doksatom sagrađenim od drveta,
dok je donji deo kuće bio ozidan kamenom.
„Hvala, lepotice“, reče Miloš. „A možemo li znati
141