sedlu i bio tek napola budan.
„Tu je vinograd“, reče Miloš, „a ljudi ne podižu
zasade daleko od svojih domova.“
„Da, tačno“, potvrdi Milutin.
„Znaš li ti, Milutine da radiš nešto u vinogradu?“,
iznenada zapita Miloš.
„Pa, u Krsni nema tako mnogo vinograda“, reče
Milutin. „Ima poneka loza ispred kuće, ali, mi nismo
imali. Ne, ne znam ništa o vinogradu. Znam da kosim
travu.“
„Šteta, ovo je veliki vinograd, možda bi nam dali
posao.“
„Ali, mogu raditi u vinogradu ako mi neko pokaže
šta treba treba da radim“, reče opet Milutin.
„Odlično“, reče Miloš. „Moći ćemo da radimo
zajedno, ako nam daju posao.“
„Ne znam zašto nam ne bi dali“, reče Miluin. „U
ovolikom vinogradu sigurno ima posla svaki dan za
desetoro, a mi smo samo dvojica.“
„Videćemo“, reče Miloš. „Ako je vinograd
vlastelinski, njemu radna snaga ne treba, ima svoje
kmetove. Ali, nešto mi govori da nije vlastelinski.“
Ispostavilo se da je Miloš u pravu. Kad stigoše u
selo, velika rumena kugla tek rođenog sunca pojavila
se na istoku. U selu se već čuo žamor ranoranilaca
tako da nimalo nije podsećalo na prethodno koje je
izgledalo onako sablasno.
Miloš zaustavi devojku malo mlađu od sebe koja je
sa vedrima na obramici očito hitala na vodu.
„Dobro jutro, lepotice“, reče joj. “Mi smo putnici u
140