iako još nije bio izašao mesec.
„Moramo naći prenoćište negde“, javi se Milutin.
„Moramo“, složi se Miloš, „ali pre toga moramo
doći u selo. Osim ako nećeš da spavamo pored puta.“
„Nema potrebe za tim“, reče Milutin, „još je rano za
spavanje. Ali, ako budemo morali, dobro.“
„Neka. Dok dođemo u selo videćemo“, reče Miloš.
Sad nam se još ne spava, barem meni. A tebi?“
„Ni meni. Što se mene tiče, možemo jahati celu
noć.“
„Pa, ionako je kratka. A uskoro će i mesec izaći“,
reče Miloš.
„Ajde stvarno da ne spavamo, da vidimo dokle
ćemo stići“.
Oko ponoći stigoše u neko selo. Kuće su delovale
sablasno onako sa mračnim prozorima, osvetljene
samo svetlošću punog meseca, sa usnulim ljudima u
njima.
„Šta misliš da se uvučemo u neku štalu ili na senik,
ne moramo nikoga pitati“, reče Miluin.
Neki pas zalaja.
„Ćuti, nemoj da budiš pse!“, prigušenim glasom ga
opomenu Miloš. „Rekli smo da ćemo jahati do jutra i
jahaćemo.
Projahali su ćuteći kroz celo selo. Više ni pas nije
zalajao. Posle toga opet zađoše u šumu. Međutim,
šuma je bila samo sa jedne strane. Sa druge, na padini
brda, Miloš ugleda vinograd.
„Blizu smo nekog sela“, rele Miloš.
„Otkud znaš?“, trže se Milutin koji je zadremao u
139