„Nisam bio besposlen. Radio sam šta mi deda kaže.
Ali, nikad nisam bio ni za šta odgovoran, samo sam
izvršavao naredbe. Bio sam poslušan.“
„Odlično! Ti si pravi uzor sluge!“, uzviknu Miloš.
„Samo da ti nađemo gazdu koga ćeš slušati. A dotle,
slušaćeš mene.“
Milutin se pokloni polušaljivo, poluozbiljno.
„Zapovedaj gospodaru.“
„Prvo, zapovedam ti da se prema meni ne odnosiš
kao prema gopodaru. Ja nikad nikome nisam bio gos-
podar, toga u Gradini nema. Mi smo drugovi. Slušaćeš
me zato što nemaš koga drugog i zato što sam sada ja
taj koji zna šta treba raditi, a ne zato što sam vojvodić.
Prema tome, zovi me po imenu.“
„Dobro, Miloše, nema oslovljavanja titulom“, reče
Milutin. „Šta je drugo?“
„Drugo...“
Miloš se zamisli pa odmahnu rukom.
„Smisliću usput. Hajdemo!“
Krenuli su dalje na istok jer je Miloš smatrao da je
besmisleno vraćati se nazad i tražiti Živadina i Slavena.
Uostalom, i na istoku verovatno ima šta da se radi.
Pokušaće da pronađu nekog bogataša koji ima dosta
zemlje i... konje, jer je Miloš već namislio da se zaposli
kod nekoga kome treba konjušar, a to je ono što on
najbolje zna da radi, pored vrtlarstva, viteških bor-
benih veština i čarolije koju je koristio samo u krajnjoj
nuždi.
Sunce je bilo već odavno zašlo, ali su u među-
vremenu izašli iz šume pa se put prilično lepo video
138