„Treba nam taj novac. Nećemo valjda da prosimo.“
„Pa moraćemo, Milutine, ako nećemo da gladu-
jemo. Hajde, da odmah probamo, da vidimo kako nam
ide.“
„Ali, kako ćemo kad nismo ni ćopavi, ni ćoravi, ni
sakati“, čudio se Milutin.
Miloš se seti bogalja koje je viđao u Gradini da
prose. To su uglavnom bili obogaljeni ratnici koji više
nikome nisu bili potrebni i o kojima njihovi nekada-
šnji gospodari nisu više brinuli.
„Pa onda ćemo raditi“, reče Miloš. „Mladi smo i
zdravi hvala Bogu.“
„Ali šta raditi?“, pitao se Milutin.
„Šta nam gazda kaže“, reče Miloš. „Umesto što se
sad ovde nadmudrujemo, hajde da potražimo nekog
ko će nas uzeti u najam.“
„Šta?!“, razgoropadi se Miltin. „Zar ja, Milutin Vu-
nar, gazdaški sin, da budem sluga? To neće biti, Miloše
Vojvodiću. Lako je tebi; ti nisi ni navikao na bogatstvo.
Vi, tamo u Gradini i nemate ništa svoje, sve vam je
zajedničko“.
„Milutine“, strogo će Miloš, „Nisi se bunio kad sam
ja polovinu svoga bogatstva dao za tvoje oslobađanje
iz zidanske tamnice. A sad, kad treba raditi da bismo
preživeli, gospodin se buni.“
Milutin kao da se postide.
„Dobro, u pravu si“, pristade on. „Hajde da tražimo
posao. Ali, ja ne znam ništa raditi.“
„Pa valjda si nešto radio u toj tvojoj Krsni. Nisi
sedeo besposlen.“
137