Deda–Ivkov vinograd
Miloš i Milutin ležahu vezani jedan uz drugog leđa
uz leđa već dugo. Milošu je stalno pred očima lebdeo
prizor kako njegovi novci iščezavaju u Živadinovim
nedrima. To što je vezan je bilo mnogo manja teškoća.
„Ajde sad, oslobađaj nas! Gde su te tvoje čarolije
koje si pokupio u učilištu?“, prvi se javi Milutin.
„Da su nas ubacili u kacu i zatvorili, ja bih nas
izvukao, to smo učili; ali da me vežu za drugoga, koji je
usto i nestrpljiv, to nisu.“
„Ajde, smisli nešto“, cvilio je Milutin trzajući se u
pokušajima da prekine pojaseve.
„Ne cimaj, Milutine, ionako su nas stegli. Evo, već si
slobodan.“
Milutin oseti kako popušta zategnutost opasača pa
radosno podiže ruke i skoči na noge.
„Ura! Slobodni smo!“
Miloš polako ustade i ispravi se.
„Aha, i šta ćemo sad?“, upita.
„Da potražimo Slavena i Riđeg i vratimo naš
novac“, reče Milutin kao da je to nešto što se može
uraditi očas posla.
„Hahaha“, nasmeja se Miloš. „Ako ih i nađemo, zar
misliš da će novac biti kod njih. Ali, ne verujem da će-
mo ih naći, otišli su oni ko zna gde. Bilo je tamo dovo-
ljno novca da odu do Indije ako treba. Ja sam potrošio
samo polovinu za tvoje oslobađanje iz Zidana.“
„Pa zato moramo da ih nađemo“, reče Milutin.
136