„A ti se, Miloše, boriš kao zmaj“, primeti Milutin.
Svaka ti čast. Kako si samo brzo sišao dole, kao da si
preleteo preko ograde?!“
Kad bi samo znao, pomisli Miloš, misleći na priču
bake Koviljke kako je Zmaj Ognjeni oteo njegovu ma-
mu Zoru, vilinsku kraljicu, pre nego što se on rodio i
da je moguće da mu je zmaj otac.
„Pa i jesam preleteo“, reče Miloš. „Preskočio sam
preko ograde. Zašto oklevati? U borbi ne sme biti
oklevanja. Protivnik to ne prašta.“
„I to su vas naučili u učilištu? A kako ženske? Je l ' i
one znaju da se bore?“
„Nego kako. U nečemu su čak i bolje od mene.“
„E, voleo bih to da vidim“, reče Milutin.
„Bolje da ne vidiš. Plakao bi od muke.“
„Miloš i njegove dve drugarice iz Gradine bili su
učilištu“, objasni Milutin Miri. „Tamo su naučili strane
jezike, borilačke veštine, i ko zna šta još.“
„Blago njima“, reče Mira.
„Blago njima što ne mogu da se udaju!?“, uzviknu
Milutin zaprepašćeno. „Jesi li ti normalna?“
„Zašto ne mogu da se udaju?“, zbunjeno upita Mira.
„Pa ko da uzme devojku koja može da ga pretuče?
To je veštica, a ne devojka.“
„Ali da sam ja znala da se tučem malopre, ne biste
mi trebali vi da me zaštitite od Slavena i Živadina,
sama bih se odbranila.“
„U pravu je Mira“, potvrdi Miloš.
„Nije u pravu“, tvrdoglavo će Milutin. „Tako bi mi
izgubili priliku da ih štitimo i tako ih osvojimo.“
133