roliju, kaže za sebe da je volšebnik. To je naziv za
muškarca čarobnjaka. Ali, možeš me smatrati za
vilenjaka s obzirom da sam bio u vilinskom učilištu.“
Milutin zaklima glavom.
„Primetio sam ja odmah da s tobom nisu čista
posla. Al' dobro, tako smo jači od odmetnika ako nas
napadnu.“
„Za njih ne brini, već sam ih pobedio“, reče Miloš
ne bez samozadovoljstva.
„Ali, ako nas napadnu janičari, šta ćemo onda?“,
zabrinuto upita Milutin.
„Za to imamo dva moguća rešenja“, reče Miloš. „Ili
se nećemo braniti, ili ćemo se braniti isto kao što oni
napadaju; znači – bez milosti. Zamisli da te napadaju
vukovi.“
„Ako se ne branimo, zarobiće nas“, reče Milutin.
„Mene će prodati u roblje, i završiću negde ko zna gde
daleko na istoku, a tebe će obučavati za janičara jer si
još mlad. Za deset–dvadeset godina možeš i paša
postati.“
„Ne sviđa mi se to“, odmahnu Miloš glavom. „Ako
nas napadhu, borićemo se. Ali pazi – bez milosti.“
„Lako je to reći“, reče Milutin, „ali, jesi li nekad
ubio čoveka?“
„Jesam, juče, odmetnike. Morao sam.“
„Ubijao si u samoodbrani, nisi ni mislio o tome,
zato ti nije bilo teško. Ali, da li si ubio čoveka iz čista
mira?“
„Ne, zašto bih?“, reče Miloš. „Kad sam bio mali ubio
sam divljeg vepra, isto u samoodbrani. Napao je Rojlu,
120