“Mi nismo deca, znači, nema opasnosti”, reče
Milutin kome je bilo drago kad Ilijaz govori srpski,
tako da se i on može uključiti u razgovor.
“Ti više nisi”, reče Ilijaz, “ali Miloš… još uvek jeste.
Izvini, Miloše što sam to primetio. Ti si odrastao i
pametan momak, ali, po mnogim merilima, ti si još
dete. Ne bih hteo da te plašim, ali – čuvaj se janičara.”
“Čuvaću se, hvala ti, Ilijaz”, reče Miloš. “Lamtumirë!”
Naši putnici cimnuše uzde i pođoše dalje na jug, ali
je put uskoro skrenuo na istok. Zaključili su to po sen-
kama koje su se pružale ispred njih, a bile su dugačke.
Bilo je već kasno posle podne.
“Uskoro će nam biti potrebno prenoćište”, reče
Miloš.
“Ne beži od teme, nego mi odmah kaži otkud znaš
arbanaški jezik”, reče Milutin.
Miloš se nasmeja. Nadao se da će Milutin zaboraviti
na to, da neće morati da mu objašnjava, ali sad nema
kud, mora nešto da mu otkrije.
“Vidi, Milutine, rekao sam ti da sam bio u učilištu”,
poče Miloš da objašnjava. “Nisam ti rekao, međutim,
da je to vilinsko učilište. Nas su tamo učili vilinskim
čarolijama. Između ostalog, naučili su nas i nemušti
jezik. Mogu da pričam sa svim živim stvorovima, pa i
sa Arbanasima.”
Milutin klimnu glavom.
„Znači, ti si veštac“, reče on nimalo iznenađen jer je
već osetio da iz Miloša zrači neka čuna sila.
„A, ne“, reče Miloš. „Ne postoje muške veštice.
Rojlin tata, koji je oženjen vešticom i često koristi ča-
119