kokoši nezamenljive.”“ Sitna su”, reče Miloš.“ Jesu, ali kokoš nosi tokom cele godine, osim zime, kad je kratak dan. I to svaki drugi, ponekad i svaki dan.”
“ Ima kod nas kokoši”, javi se Milutin.“ Kod vas ih nema verovatno zato što imate dosta voda pa gajite guske i plovke.”
“ Eno ti, ono je kokoš!”, uzviknu Ilijaz i pokaza na puteljku pored vrta neku smeđu pticu. Bilo ih je dve i gegale su se dok su koračale na dve noge. Pored njih se šepurila treća, crvena, nešto veća od njih.
“ Ono je petao”, objasni Ilijaz,“ muška kokoš. Ako njega nema, kokoši neće da nose jaja.”
“ Thotë Milos, cilat janë pula. Kur ata rriten vetëm patat dhe rosat”, reče Ilijaz kad se Liri pojavila noseći tri tanjira na kojima je bio neki kolač. Ona stavi tanjirić pred svakog. " Kjo është një byrek arre. Kënaquni”, reče ona. Miloš i Milutin uzeše pitu u ruku i zagrizoše. Miloš odmah primeti da su kore slagane jedna na drugu, a da je nadev od oraha i još nečega stavljan između njih. Bila je jako slatka, verovatno zbog previše meda. Lepa moja pita od duleka, pomisli Miloš setivši se bakine pite i obuze ga čežnja za rodnim domom.“ Pita je jako ukusna”, reče on.“ Liri je vrlo dobra domaćica”, reče Ilijaz ponosno.“ Zaista jeste”, reče Miloš.“ Zato oboje zaslužujete posebnu zahvalnost”. Iz pojasa izvadi dva zlatnika i stavi ih na sto.
117