“Verovatno i oni, kao posrednici imaju nešto od
toga”, zaključi Miloš.
“Verovatno, ali, ne znam, zaista”, reče Ilijaz, “Meni
je bitno da mi ispunimo naš deo obaveze i da desetinu
damo sakupljaču koji će trećinu vrednosti sakupljene
letine dostaviti manastiru.”
“Dobro, a koji je to manastir?”, seti se da upita
Miloš.
“Mislim da je Hilandar”, odgovori Ilijaz.
“A, najveći srpski manastir, zadužbina velikog
župana Nemanje”, reče Miloš.
“Tako je”, potvrdi Ilijaz.
“A, izvini što pitam, jeste li i vi krišćani?”
“Jesmo, naravno, samo, čini mi se da smo mi u onoj
drugoj, latinskoj crkvi.”
“A, zašto?”, upita Miloš.
“Tako su popovi hteli kad se crkva podelila”, sleže
Ilijaz ramenima.
“Pa nije ni važno”, reče Miloš. “Mi u Gradini smo do
nedavno bili u staroj, slovenskoj veri. Nešto ne vidim
da smo postali išta bolji posle krštenja.”
“Tako je, Miloše, čovek nosi veru u srcu, a ne drži je
u crkvi. Bog je jedan bez obzira u kojoj crkvi i na kom
jeziku mu se obraćaš. Ali, vi ste sigurno gladni, momci,
zar ne?”, upita Ilijaz na srpskom.
Milutin, koji je uglavnom ćutao jer nije razumevao
arbanaški, dobi najzad priliku da i on nešto kaže.
“Jeli smo jutros u Zidanu”, reče on.
“I posle toga pregazili goru i dobar deo ravnice”,
reče Ilijaz i dalje na srpskom jer nije hteo da se Milutin
115