- Ali, oni su mali! - uzviknu Zaviša.
- Sad jesu, ali dokle će biti, ne znamo. Ovako je bezbednije.
Branilo i Zaviša nisu mogli da se ne slože s tim, iako se to nije
slagalo sa njihovim navikama zajedničkog odrastanja dece.
Uđoše u predsoblje u kome su bila samo dvoja vrata. Tu je,
pored prozora na desnom zidu bila postavljena drvena klupa.
- Branče, ti i Miloš možete pričekati ovde dok ja smestim
devojčice. Hajdemo, Zaviša, curice!
Ljuba povede Zavišu, Vedranu i Ravijojlu ka levim vratima.
Branilo i Miloš sedoše na klupu, ali Branilo se uzvrpoljio, bilo
mu je vruće.
Zašto je ovde ovakva vrućina, pomisli pa razgrne zavesu i htede
da protne ruku kroz prozor, ali mu prsti naiđoše na prepreku. Koji
je ovo vrag, pomisli pa pokuša još jednom, ali uzalud. Opipavao je i
gurao dlanom, ali prozor kao da je bio zazidan. Kroz njega se videlo isto kao da ničega nema, ali se ruka ipak nije mogla provući.
- Branče, šta radiš to? - upita Ljuba koja se vratila iz ženske sobe.
Branilo se okrete.
- Kakva je ovo čarolija, Ljubo? Prozor kao da je zazidan.
Ljuba se nasmeja.
- Tu smo čaroliju doneli iz Novog Brda. To je staklo, novi materijal za gradnju. Mogu se njme zatvoriti prozori, a da se ipak kroz
njih sve vidi. Mnogo je toplije, imamo takve prozore i u spavaonicama.
Branilo je zbunjeno odmahivao glavom.
- Mislio sam da su vile smislile neku čaroliju.
- Uopšte nije čarolija, to je prirodni materijal, pravi se od peska.
- Od peska?! - začudi se Branilo. - I to u Novom Brdu znaju da
naprave?
- Ne, mislim da ga ne prave u Novom Brdu. Tamo su ga doneli
Dubrovčani iz Italije.
- Mi imamo peska u izobilju. Kad bismo znali da ga pravimo,
sve naše kuće bi bile svetle i tople.
- Naučićemo – reče Ljuba. - Već su neki naši graditelji otišli u
Dubrovnik da uče zanat. Moraš priznati da će sa staklima na prozorima deci biti mnogo toplije spavaonice nego da su samo zavese.
74