jojlu po kosi.
Na stolovima je već bilo posluženo voće u drvenim kalenicama
i vino i medovina u glinenim vrčevima.
- Uzmite zasad malo voća i vina ili medovine dok ne bude
poslužen pravi ručak – ponudi ih Zagorka.
Miloš odmah uze jabuku, Ravijojla krušku, Vedrana grožđe. Pojeli su ih u slast, zatim iz bokala natočiše medovinu u drvene čaše i
ispiše.
Branilo i Zaviša još uvek nisu uzimali jelo već su uzeli vino i
polako ga pijuckali.
- Dobro im ovo vino – reče Zaviša.
- Nije loše – potvrdi Branilo – ali je naša belina bolja. Ovo mi je
previše tupo, nema ni malo kiseline. Nekako je... za decu.
- Mislim da si u pravu – potvrdi Zaviša pa pruži Vedrani svoju
čašu. - Vejo, probaj malo vina!
Vedrana ga začuđeno pogleda, ali uze čašu, prinese je ustima i
otpi dobar gutljaj.
- Je l' ti se sviđa? - upita Zaviša.
Vedrana klimnu glavom.
- Zar nije kiselo? - upita Miloš.
- Nije – odgovori Ravijojla.
- To je od ovoga grožđa – pokaza ona grozd na svom tanjiru
koji je upravo jela. - Nije uopšte kiselo.
Miloš pruži ruku pa otkide jednu bobicu i stavi je sebi u usta.
- A nije ni slatko kao naše belo – reče.
- Zato i jeste ovako slabo vino, mogu ga i deca piti – reče
Branilo.
Miloš naže čašu.
- Ne previše – opomenu ga Branilo. - Ipak je to vino, a ne voda.
Poslužiše posle savijaču sa sirom, a za njom juhu od živinskog
mesa za kojom su sledile pečene guske.
Posle užine Zagorka reče Branilu:
- Sad bismo mogli odvesti decu da ih smestimo u učilšte. Ako
želite, pođite i vi da vidite kako će biti smešteni.
- Naravno, moramo im poneti stvari – reče Zaviša.
Otišli su do nadstrešnice gde su im bila kola pa uzeli vreće sa
dečjim stvarima koje su im majke spremile. Izašli su na bočna
72