postavio je da je to učilište. Ono nije imalo kamene kule kao zamak
već samo drvenu kulu pored ulaza i verovatno na isti način ustrojenu stražu. Međutim, Branilo je hteo da se najpre javi Zagorki,
starešini vila za koju je pretpostavio da o svemu odlučuje. Osim
toga, ona ih je i pozvala, a bili su i rod na neki način, pa je smatrao
da je red da nju prvo potraži. Zato stražaru na ulazu reče:
- Ja sam Branilo, muž pokojne Zore, vaše kraljice, a ovo je Miloš,
moj i Zorin sin. Možemo li da vidimo Zagorku?
Stražar se duboko pokloni prvo Branilu, a zatim i Milošu koji je
zbunjeno trepuckao ne znajući da li šta treba da učini ili kaže, zato
i ne učini ništa, samo se blago nasmešio što mu je bila pametna
odluka. Vedrana i Ravijojla su se tiho smejuljile, oduševljene
počašću koja se ukazuje njihovom drugu.
Stražar sa kule brzo siđe u dvorište i otvori široke vratnice
iznutra.
- Izvolite, gospodo, uvezite kola unutra i smestite konje u štalu,
a kola pod nadtrešnicu pored nje.
Zatim se stražar udalji prema palati.
Branilo pokrenu konje i provezoše se jedinom ulicom pored
svih radnji koje su u njoj bile, prema štali koja se nalazila u dnu
dvorišta, sećao se Branilo. Ispred kovačke radnje ugleda Gvozdena,
još uvek snažnog i visokog, samo malo obimnijeg, kako velikim
čekićem udara komad usijanog gvožđa na nakovnju. Gvozden
podi že pogled prema kolima jer ne događa se svaki dan da ovuda
prolaze kola. Branilo mu se široko osmehnu, a Gvozden raširi svoje široke ručerde.
- Branilo, prijatelju, dobro nam došao!
Branilo siđe sa kočijaškog mesta, izgrli se sa Gvozdenom i
predstavi mu svoje saputnike.
- Krupan dečak - reče za Miloša. - Mogao bi biti dobar kovač.
Zatim priđe Nevenu pa mu podiže prednju nogu i pogleda potkovicu.
- Konji su, vidim, dobro potkovani, Borišin posao, dobro je
momak izučio zanat.
- A uzde je izradila Stana, njegova žena, odnosno moja sestra –
iskoristi Zaviša priliku da se pohvali.
- A, Stana, divna devojka! - uzviknu Gvozden. - Kako su oni?
69