E-book Slobodan Anić - Nemušti jezik | Page 67

11. RASTANAK Ujutru je Branilo upregao konje u samu zoru, sunce se tek pomaljalo iza brda. Šuma je već odzvanjala cvrkutom ptica i drugim glasovima raznih buba. - Branče, ako treba da ti poučim Miloša mačevanju i drugim viteškim veštinama, slobodno me pozovi u Gradinu. Učiniću to vrlo rado. - Naučiće ga u Vilingoru i tome – odgovori Branilo. - Vilenjaci jesu dobri u mačevanju, ali ne tako dobri kao ja, veruj mi. Samo je Vuk Branković bio bolji od mene. - Ako bude trebalo pozvaću te, ali možeš ti doći u Gradinu i bez toga, kao moj gost. Smatraj ovo kao poziv. Siguran sam da pećina nije ugodno boravište zimi. - Nije – priznade Ratko nasmejavši se. - Ali u tome i jeste suština isposništva: da ti ne bude ugodno. Ako kažnjavaš sebe, bolje da ti ne bude udobno i ugodno. - Pa nisi ti tako veliki grešnik da bi skapavao od zime. Zato dođi u Gradinu. Inače sam imao u planu da napravim jednu gostinsku izbu. Ne može kamen biti tako topao zimi kao drvo. Zato Ratko, čekamo te. - Ne obećavam ništa, ali rado ću doći kad odlučim – reče Ratko. - A sad zbogom pošli! Branilo cimnu uzde i kola pođoše. Miloš i Ravijojla su sedeli na zadnjem sedištu okrenuti prema kočijašu, Vedrana i Zaviša nasuprot njima na prednjem. 67