11. RASTANAK
Ujutru je Branilo upregao konje u samu zoru, sunce se tek
pomaljalo iza brda. Šuma je već odzvanjala cvrkutom ptica i drugim glasovima raznih buba.
- Branče, ako treba da ti poučim Miloša mačevanju i drugim viteškim veštinama, slobodno me pozovi u Gradinu. Učiniću to vrlo
rado.
- Naučiće ga u Vilingoru i tome – odgovori Branilo.
- Vilenjaci jesu dobri u mačevanju, ali ne tako dobri kao ja,
veruj mi. Samo je Vuk Branković bio bolji od mene.
- Ako bude trebalo pozvaću te, ali možeš ti doći u Gradinu i bez
toga, kao moj gost. Smatraj ovo kao poziv. Siguran sam da pećina
nije ugodno boravište zimi.
- Nije – priznade Ratko nasmejavši se. - Ali u tome i jeste suština isposništva: da ti ne bude ugodno. Ako kažnjavaš sebe, bolje da
ti ne bude udobno i ugodno.
- Pa nisi ti tako veliki grešnik da bi skapavao od zime. Zato
dođi u Gradinu. Inače sam imao u planu da napravim jednu
gostinsku izbu. Ne može kamen biti tako topao zimi kao drvo. Zato
Ratko, čekamo te.
- Ne obećavam ništa, ali rado ću doći kad odlučim – reče Ratko.
- A sad zbogom pošli!
Branilo cimnu uzde i kola pođoše. Miloš i Ravijojla su sedeli na
zadnjem sedištu okrenuti prema kočijašu, Vedrana i Zaviša nasuprot njima na prednjem.
67