Ratko uze mešinu za vodu i jedan krčag pa ih pruži Branilu.
Napolju još nije bio potpuni mrak, tek suton, ali se na nebu već
video mesec i nekoliko zvezda. Ratko krete stazom uz potok, a
ostali za njim. Staza je bila kamenita, ali ipak obrasla oskudnom
niskom travom, troskom.
Na pet-šest koraka ispred Ratka išli su Miloš i Ravijojla koji su
prvi izašli iz pećine. Za njima Ratko i Branilo, pa Zaviša i Vedrana.
- Znaju li oni kuda će? - promrmlja Branilo.
- Hajde da vidimo – reče Ratko. - Imaš pametnog sina, siguran
sam da zna da izvor mora biti uzvodno.
Dođoše do okuke gde se potok širio u plitko jezerce. Ravijojla i
Miloš su već bili u vodi kad Ratko i ostali dođoše do njih.
Čekajte mene, htede da poviče Vedrana, ali ništa ne reče. Siđe
do potoka, skide košulju pa se i ona bućnu u vodu. Otplivala je do
sredine gde je voda bila dublja i zaronila. Dugo se nije pojavljivala
na površini. Miloš zaroni za njom, ali posle nekoliko trenutaka
izroni.
- Gde je Veja? - povika uplašeno gledajući svuda okolo.
Sa druge obale, iza jednog grma začu se sitan štektavi smeh.
Miloš zapliva u tom pravcu, izađe na obalu i nađe Vedranu
šćućurenu iza grma. Zagrli je i prisloni glavu uz njenu.
- Vejo, zašto me plašiš? - prošapta.
- Šta ću ti ja? Imaš ti sad drugu drugaricu - reče ona.
On je nespretno poljubi u uvo i obraz.
- Ne govori tako! Ti si mi sestra, nju sam tek upoznao.
- Nisam ti sestra – reče Vedrana.
- Ali kao da jesi. Ja drugu nemam.
- Ali ja imam Daru i Tijanu; imaćeš i ti.
- Imaću – potvrdi Miloš – ali sad imam samo tebe. Rojla nam je
drugarica, treba i s njom da se igramo.
- Ali ste izašli iz pećine, a niste me čekali.
- Ona je mene povukla napolje. Oprosti! - reče Miloš, a u očima
mu zaiskriše suze.
Nedaleko od njih su plivali Branilo i Zaviša, roneći i polivajući
se kao deca. Ratko je na izvoru točio vodu koja je tekla iz kamena
kroz drvenu cev.
- Vidi kako su nam tate podetinjile! - zvonko se nasmeja
65