- Eh, zašto! Zato što je nejak. Simeon je imao jaču vojsku. Iako
je krišćanin nije se tako i ponašao nego se okrenuo protiv Uroša
koji mu je rođeni sinovac.
- Dakle, krišćanstvo ne daje jamstvo za bolju i uspešniju
državu – opet će Branilo.
- Pa... ne – nerado priznade Ratko – ali da su stari Sloveni imali
jedinstvenu religiju koja bi ih povezivala verovatno bi stvorili i
jedinstvenu i jaku državu. Sada nam krišćanstvo pruža tu
mogućnost.
Branilo sumnjičavo zavrte glavom.
- Čisto sumnjam. Slušao sam od starijih da su se naši kraljevi
uvek gložili oko nasledstva, prestola. Prvo Vukan i Stefan, posle
Milutin i Dragutin, sad Uroš i Simeon.
- Uroš i Simeon nisu braća – prekide ga Ratko.
- Nisu braća ali jesu u srodstvu – prihvati Branilo. - Usto,
obojica krišćani.
- Da, nažalost, tako je – složi se Ratko – ali ipak mislim da bi bilo bolje za sve nas da prihvatimo krišćanstvo.
- Možda – složi se Branilo – ali kad se oni ne bi tako odnosili
prema slovenskim božanstvima i verovanjima. Zar je bilo nužno
da se skoro sva slovenska božanstva proglase za nečastive, za sile
mraka, da se naš Dabog, koji nam je sve dao – i sunce i kišu i
pašnjake i lugove, izjednači sa njihovim Sotonom?
Ratko tužno zaklima glavom odobravajući.
- Priznajem, sveštenici su preterali u nastojanju da vam slovensku veru učine mrskom i tako postigli suprotno. Ali prihvatili su
svetog Vida.
- Samo zato što su pronašli jednog krišćanskog sveca sličnog
imena, inače ne bi ni njega – dočeka Branilo.
- Dobro, vidim da te ne mogu pridobiti - sleže Ratko ramenima
– još nije osvojio mrak, ako hoćete da se malo prošetamo do izvora,
hajdemo.
Deca jedva dočekaše da još malo izađu. Miloš i Ravijojla su već
bili na izlazu. Ravijojla uze Miloša za ruku. Vedrana je u prvi mah
htela da im se pridruži, ali kad vide da se drže za ruke nešto je
stisnu u grlu i kao da oseti neko peckanje u očima. Da li je Zaviša
to video kad je primio za ruku i poveo napolje?
64