- Oče naš, iže jesi na nebesi... - poče Ratko molitvu dok su ga
deca sa zanimanjem gledala.
- Neka Gospod blagoslovi ove darove koje blagujemo. Vidim,
deco, da se u čudu pitate "šta mrmlja ovaj deda", pa da vam objasnim. Ovo je bila krišćanska molitva. Svi naši vladari su krišćani
pa tako i carski vitezovi, a ja sam jedan od njih. Ne znam, Branče,
kako vi u Gradini još uvek opstajete u staroj veri. Zar knez nije
pokušao da vas pridobije da prihvatite krišćanstvo?
- Kako nije? Jeste više puta, ali starosta je to nekako izvrdavao
– odgovori Branilo.
- Dobro je da vam nije poslao vojsku da vas prisili – primeti
Ratko.
- Ne bi time ništa postigao. Imamo i mi vojsku – javi se Zaviša.
Ratko se nasmeja.
- Koliko imate? Dvadeset ljudi? Trojica vitezova mogu da ih
razbiju. Ako vas, ne daj bože, napadne neka jača sila, moraćete
tražiti zaštitu od kneza. Zato je bolje da se pokorite.
- Razmišljao sam o tome – reče Branilo lomeći parče pogače.
- Knez je dužan da nas štiti jer mu uredno plaćamo desetinu.
Šta on ima sa našom verom?
- Da bi zemlja bila jaka i blagodatna mora imati jedinstvenu
vojsku i jedinstvenu veru, a ne da svako vuče na svoju stranu kao
sada. Uroš je dopustio da mu Simeon otme Epir i Tesaliju i da se
odvoji pa sad to isto hoće i Mrnjavčevići i Nikola Altomanović i
Tvrtko i… gde će to prestati. Treba imati čvrstu ruku.
- Za čvrstu ruku treba imati i snagu – dočeka Branilo. - Samo
ne znam kakve to ima veze sa verom. Zar Simeon i Mrnjavčevići
nisu krišćani?
- Jesu – reče Ratko – ali ne slušaju cara.
- Pa eto! - uzviknu Branilo. - Mi nismo krišćani, ali slušamo
kneza i nećemo da se odvojimo.
- Znam – mirno će Ratko koji je već završio sa jelom i sad
sedeo za stolom čekajući da ostali završe.
- Samo kažem da je jednostavnije kad je jedna država, jedna
vojska, jedna crkva. Lakše je za upravljanje.
- Pa... Dušan je ostavio takvu državu Urošu, pa zašto je nije
sačuvao?
63