E-book Slobodan Anić - Nemušti jezik | Page 63

- Oče naš, iže jesi na nebesi... - poče Ratko molitvu dok su ga deca sa zanimanjem gledala. - Neka Gospod blagoslovi ove darove koje blagujemo. Vidim, deco, da se u čudu pitate "šta mrmlja ovaj deda", pa da vam objasnim. Ovo je bila krišćanska molitva. Svi naši vladari su krišćani pa tako i carski vitezovi, a ja sam jedan od njih. Ne znam, Branče, kako vi u Gradini još uvek opstajete u staroj veri. Zar knez nije pokušao da vas pridobije da prihvatite krišćanstvo? - Kako nije? Jeste više puta, ali starosta je to nekako izvrdavao – odgovori Branilo. - Dobro je da vam nije poslao vojsku da vas prisili – primeti Ratko. - Ne bi time ništa postigao. Imamo i mi vojsku – javi se Zaviša. Ratko se nasmeja. - Koliko imate? Dvadeset ljudi? Trojica vitezova mogu da ih razbiju. Ako vas, ne daj bože, napadne neka jača sila, moraćete tražiti zaštitu od kneza. Zato je bolje da se pokorite. - Razmišljao sam o tome – reče Branilo lomeći parče pogače. - Knez je dužan da nas štiti jer mu uredno plaćamo desetinu. Šta on ima sa našom verom? - Da bi zemlja bila jaka i blagodatna mora imati jedinstvenu vojsku i jedinstvenu veru, a ne da svako vuče na svoju stranu kao sada. Uroš je dopustio da mu Simeon otme Epir i Tesaliju i da se odvoji pa sad to isto hoće i Mrnjavčevići i Nikola Altomanović i Tvrtko i… gde će to prestati. Treba imati čvrstu ruku. - Za čvrstu ruku treba imati i snagu – dočeka Branilo. - Samo ne znam kakve to ima veze sa verom. Zar Simeon i Mrnjavčevići nisu krišćani? - Jesu – reče Ratko – ali ne slušaju cara. - Pa eto! - uzviknu Branilo. - Mi nismo krišćani, ali slušamo kneza i nećemo da se odvojimo. - Znam – mirno će Ratko koji je već završio sa jelom i sad sedeo za stolom čekajući da ostali završe. - Samo kažem da je jednostavnije kad je jedna država, jedna vojska, jedna crkva. Lakše je za upravljanje. - Pa... Dušan je ostavio takvu državu Urošu, pa zašto je nije sačuvao? 63