- Pametan si ti dečak – reče Ratko.
Zatim uze lopatu, razgrnu žar pa stavi crepulju na golu stenu, a
žar nabaca preko nje; stavio je ribe da se peku.
- Za koga je ona sedma? - upita Miloš.
- Za tebe – odgovori Ratko.
Miloš ga zbunjeno pogleda.
- Lepo si porastao, sigurno jedeš više nego obe devojčice – objasni Ratko.
Miloš stidljivo potvrdi klimnuvši glavom.
- Ali sigurno imaš i hleba, male su ovo ribe – reče.
Ratko se nasmeja.
- Naravno da ima – reče. - Ne boj se, nećete ostati gladni.
Odozdo se začu kloparanje kola.
- Eto ih, idu! - uzviknu Miloš.
Kola su bila još daleko ali je Ratko sa zanimanjem posmatrao
Branila na mestu kočijaša.
- Dobri konji – reče Ratko. - Otkud vam?
- Imamo ergelu u Gradini – odgovori Miloš s ponosom znajući
da ostala sela nemaju ništa slično.
- Gde je moj prijatelj Branilo? - uzviknu Ratko kad kola stadoše
ispred njih. - Dobro mi došao. I ti i tvoji saputnici. Sina sam ti već
upoznao. Lep i pametan dečak.
Branilo siđe s kola i zakači uzde za stupac. Izgrli se sa Ratkom
zatim mu predstavi ostale.
- Ovo je Zaviša, moj sused i najbolji drug, ovo Vedrana, njegova kći, a ovo je Ravijojla, kći naših prijatelja sa Miroča, praunuka
Stamene Miročke.
Ratko se srdačno rukovao sa svima. Posle toga reče:
- Dobro mi došli i oprostite što vam ne mogu svima ponuditi
stolicu. Ima unutra klupe, pa ako hoćete da sednete...
- Neka, Ratko, snaći ćemo se – reče Branilo pa sede na jedan
oveći kamen. - Možeš li ti nama ponuditi sklonište za noćas?
- To mogu, ali se za ležajeve morate pobrinuti sami – reče Ratko.
- Ma važno je da imamo krov nad glavom – reče Zaviša.
- Pa sad, ne bi se moglo reći da je krov – nasmeja se Ratko –
pre će biti da je celo brdo. Ti, Branče, znaš gde možeš smestiti
61