E-book Slobodan Anić - Nemušti jezik | Page 60

10. U RATKOVOM KLANCU Na površini ispred ulaza u pećinu sedi starac uredno podšišane prosede brade i loži vatru. Iznad vatre visi kotao u kome se očito nešto kuva. Starac radoznalo gleda dečaka koji mu prilazi jašući na visokom zelenku. - Pomaže bog, stari! - dovikuje Miloš i silazi s konja, pridržavajući se jednom rukom za njegov hrbat dok se tocilja niz njega. Starac sa zanimanjem posmatra tu veštinu. - Čiji si ti, sinko? - pita starac. - Ja sam Miloš Kobilić iz Gradine, sin Branilov – odgovara Miloš. - Nisi li ti sin Zore, vilinske kraljice? - pita starac. Milo š potvrđuje. - Pa kako su Zora i Branilo? - pita starac. - Mama je umrla kad me rodila – kaže Miloš – a tata evo stiže za mnom kolima. Sa njim je još i Zaviša, naš sused i dve devojčice, Idemo u Vilingor u vilinsko učilište. - O, pa to ću ja imati društvo na večeri! - uzvikuje starac. - Pa hajde, pusti konja nek brsti i pase, a ti sedi, odmori se – kaže starac ustupajući tronožac Milošu - pazi da mi se vatra ne ugasi dok ja pripremim ovamo nešto. - Čekaj, jesi li ti Ratko? - seti se Miloš da upita. - Naravno, oprosti, ja sam zaboravio da kažem. Izlapeo starac. Miloš se nasmeja. Ratko mu nije izgledao nimalo izlapelo. Bio je to krepak i snažan starac koji je mogao imati nešto više od šezdeset godina. Tek nešto malo više nego Prvoš, pomisli Miloš. Ratko ode u pećinu da bi se posle nekog vremena pojavio noseći crepulju. Otklopi crepulju i pokaza je Milošu. - Šta misliš, hoće li ovo biti dovoljno za večeru? - upita. Miloš pogleda. U crepulji su bile ribe pripremljene za pečenje. Miloš ih prebroja. Bilo ih je sedam. - Ima jedna više – reče. - O, pa ti znaš da brojiš! - uzviknu Ratko. - Ko te naučio? - Niko me nije učio, došlo je samo, video sam kako drugi to rade, brojao sam guske, konje, orahe pa naučio. - I šta se lakše broji, konji ili orasi? - upita Ratko. - Orasi, konji se miču – odgovori Miloš pošto je malo razmislio. 60