- Hoćemo! - oduševljeno prihvatiše Miloš i Vedrana.
- Pa sačekajte makar do ručka, da spremim dete – molila je Dara.
- Šta ima da je spremaš? Čista je i okupana, nije gladna... - reče
Živko. - Daj joj nešto od odeće i može da ide.
- Do ručka ću joj spremiti sve što treba – bila je uporna Dara. A Treba i kike da joj ispletem, vidi kakva je raščupana.
- Ja ću – javi se Vedrana koja je bila u nimalo boljem stanju. - I
ona će meni. Jel' tako, Rojla?
- Tako je! - potvrdi Ravijojla. - Tako ćemo brže biti spremne.
- Dobro – pristade Dara. - Uradite to same, Milina i ja ionako
moramo spremiti ribu. Ima mnogo posla oko toga.
- A šta mi da radimo do ručka? - upita Zaviša.
- Ne znam. Možete pecati, gledati šta Živko radi u svojoj radionici... štagod hoćete, ali budite gladni na vreme.
- Vejo, Miloše, hajdete sa mnom! - pozva ih Ravijojla. - Idemo
mi u lov.
Ravijojla ih povede do nadstrešnice na samom rubu šume.
- Evo ovde imate lukove i strele, izaberite koji vam odgovara
pa idemo u lov.
- A šta ćemo loviti? - upita Miloš.
- Zečeve, njih najviše ima – odgovori Ravijojla.
- A zašto?
- Kako zašto, pa za jelo.
- Ako imamo ribu za ručak, šta će nam zečevi?
Ravijojla se zamisli.
- Pa da vežbamo streljanje.
- Možemo da gađamo i drvo, radi vežbanja.
- Drvo se ne miče, previše je lako za gađanje – odvrati Ravijojla.
- A da gađamo vrane? - upita Vedrana. - One su svakako štetočine.
- To može – složi se Miloš – samo je teško gađati u vis.
- Aj' da probamo! - prihvati Ravijojla.
Uzeli su lukove i tobolce sa po dvanaest strela i ušli u šumu. Išli
su stazom i gledali u vis. Nisu videli ni jednu vranu. Prešli su preko
potoka i zašli u malo ređu hrastovu šumu. Tlo je bilo pokriveno
slojem žira. Bilo je i dosta niskog rastinja između hrastova.
52