E-book Slobodan Anić - Nemušti jezik | Page 51

zaostajući za njima. - Rojla, je l' moguće da te Miloš pobedio!? - uzviknu Živko. - Pa kad je muško – reče Ravijojla smejući se, ali se videlo da joj je krivo. - E, nek je i nju neko pobedio! - uzviknu Dara. - Do sad nam nije dozvoljavala da budemo brži od nje, ljutila se. Hoćeš li se sad naljutiti na Miloša. Rojla pogleda Miloša iskosa pa kad vide da i on nju gleda i smeši se, nasmeši se i ona pa odrečno zavrte glavom. - Neću, ko će onda da me brani kad budemo u Vilingoru. - Od čega da te brani? - upita Dara. - Pa od drugih dečaka – reče Ravijojla. - Ne verujem da tebi treba odbrana od bilo čega, ali ako ti tako kažeš, dobro – reče Dara. - Miloše, jesi li čuo? Da mi braniš dete od drugih dečaka, a ona će sama da se brani od tebe. - Ne mora da se brani od mene – reče Miloš – ja joj neću učiniti nikakvo zlo. Pojavi se Milina i nešto prošaputa Dari pa se udalji. Dara pljesnu rukama. - Dragi gosti, rano smo ustali. Zato treba da rano i jedemo. U jedilnici nas čeka postavljen astal da se okrepimo do ručka. Hajdemo! - Daro, vidim, opet imate poslugu – primeti Branilo kad sedoše za doručak. - Meni je bila potrebna pomoć u kući kad se Rojla rodila, a i Živku u polju. Zato smo opet zaposlili Milinu i njenog Radoša, ali samo njih dvoje. Mnogo nam znače. Vedranu su sa plitkog drvenog tanjira gledala dva tamnožuta oka sa belim rubom. Isto vide i na Rojlinom i Miloševom tanjiru. Milošu će biti malo, pomisli, pa mu krišom, pomoću kašike i prstiju, prebaci u tanjir jedno svoje jaje. Bilo je na stolu još i sira, slanine, šunke, luka, lepinja, ali je Vedrana htela da se Miloš oseća kao kod kuće, a njoj su svakako dva jajeta bila previše. - Daro, mi treba da krenemo – reče Branilo. - Kuda da krenete?! - začudi se Dara. - Pa... tamo gde smo pošli, u Vilongor – odgovori Branilo. - Ali, Ravijojla još nije spremna da pođe. Povešćete je, zar ne? 51