U žbunju ispred njih se začu neko komešanje i pred njih ispade
ogromni divlji vepar. Ravijojla i Vedrana strugnuše u šumu i sakriše se iza stabla. Vepar je jurio pravo na Miloša. Miloš polako
priđe najbližem drvetu i stade iza njega. Strelu je već zapeo i čekao
da mu se vepar približi. Kad je ocenio da je vepar dovoljno blizu,
on pusti strelu. Strela je pogodila vepra tačno između prednjih
nogu, gde mu je čika-Boriša i rekao da treba pogoditi divlju svinju.
Začu se hropac i vepar pobode njušku u zemlju i izvrnu se.
- Je l' mrtav? - izviri Ravijojla.
- Nije još, ali biće – odgovori Miloš.
Devojčice izađoše na stazu i priđoše svinji.
- Eto! - reče Ravijojla. - Nisi hteo da lovimo zečeve zato što
imamo ribu za ručak, a ubio si ovoliku svinju. Šta ćemo sada sa
njom?
Miloš priđe vepru i podiže mu zadnju nogu.
- Prvo, ovo nije ona nego on, muško je, vepar. Drugo, nisam
hteo da ga ubijem. Jurio je na mene razjapljenih čeljusti, jeste mu
videli zube? Morao sam da se branim. Uplašio sam se, zato sam ga
ustrelio. A meso može da se stavi u salamuru, za zimu.
- Idem da pozovem tatu i Radoša, ne možemo mi da ga odnesemo.
- Možda bi mogli da ga odvučemo kad bismo imali konopac –
reče Miloš.
- Pozvaću tatu – reče Ravijojla – a vi sedite tu i čuvajte ga.
- A ako se probudi? - upita Vedrana.
Ravijojla je začuđeno pogleda. - Onda ga pusti nek ide – reče.
- Neće taj nikud – reče Miloš. - Vejo, pa vidiš da je mrtav.
- Otkud znaš? - upita Vedrana.
- Vidiš koliko mu je krvi izašlo – reče Miloš. - Pogodio sam ga
pravo u srce.
- Otkud si znao da mu je tu srce?
- Naučio me čika Boriša, tvoj teča – odgovori Miloš.
- A pa da, Borko zna te stvari bolje nego bilo ko drugi - kaže
Vedrana.
Stiže Ravijojla vodeći Živka i Radoša. Radoš vuče ručna kolica.
- Ko mi je to napravio štetu u šumi? - pita Živko.
- Ja sam, čika Živko, branio sam se – kaže Miloš.
53