- Do sad nisi – reče Dara – ali sad kad si naučio da letiš, ne
znam.
- Ma znaš – reče Živko grleći je. – Nema meni ljubavi bez tebe.
- Tata voli mamu, tata voli mamu! - uzvikivala je Rojla zadevajući ih.
- Voli tata i svoju mezimicu – reče Živko i podiže Rojlu u naručje. Rojla zagrli oca.
- E, dobro! - reče Živko. - Vidim, ispregli ste i nahranili konje,
idemo sad i mi da se nahranimo, ako imamo čime. Je li, domaćice?
- Ima, ima, kako ne bi bilo – reče Dara. - Milina je već davno
spremila ručak. Ima i savijača sa šljivama.
- Pa šta čekamo, onda – uzviknu Živko i krete ka Branilu već
dobro poznatoj spoljnoj jedilnici. Ranije je tu bio samo astal sa
stolicama napolju, ali sada se videlo da je Živko tu umešao svoje
prste i napravio nadstrešnicu uz bočni ulaz u kuhinju, ali odvojenu
od kuće, sa natkrivenim prolazom.
Živko uđe pod nadstrešnicu pokrivenu trskom i sede na čelo
stola pa pozva i ostale.
- Izvolite, rasporedite se! Branče i Zale, pored mene! - pokaza
im mesta levo i desno od sebe.
Miloš sede pored Branila, a Vedrana naspram njega, pored
Zaviše. Ravijojla sede pored Vedrane da bi i ona bila naspram Miloša, a pored nje, na začelju je bilo prazno mesto za Daru koja se
odmah izgubila u kuhinji. Ubrzo se pojavila noseći oveći krčag.
- A evo i vina! - uzviknu Živko. - Miročko, nemamo boljeg, ali
sam siguran da ćete biti zadovoljni.
Zatim dohvati Branilovu čašu i napuni je. Isto učini i sa
Zavišinom. - A vi, deco? Hoćete li vina?
- Stiže medovina za njih! - uzviknu Dara noseći drugi krčag koji
stavi pred Ravijojlu. - Sipaj, ćeri!
Ravijojla dohvati krčag i napuni čaše sebi, Vedrani, Milošu i
Dari.
- E pa, da smo živi i zdravi i da se češće okupljamo – nazdravi
Živko dižući čašu. - Vidite kako je lepo kad je pun astal.
- Jesi li srećan što su ljudi iz Gradine tu? - upita Dara.
- Kako ne bih bio – reče Živko – ipak je to moje rodno mesto,
nemam rodbinu, ali znam ljude. Neki su mi i prijatelji.
45