- Eno ga tata! - uzviknu Ravijojla pokazujući u vis.
- Ma šta pričaš! - reče Dara ljutito. - Pa Živko nema metlu za
letenje.
- Jeste tata, pogledaj! - Ravijojla je sad pokazivala na Živka koji
je sleteo nedaleko od njih i posmatrao ih.
- Branče, pobratime! - uzviknu kad ga je prepoznao i polete mu
u zagrljaj. Branče je bila najprijatnija uspomena koja ga je povezivala sa Gradinom.
Izgrliše se, zatim ugleda Zavišu.
- Zale, druže, i ti si tu! Jesi li to došao kod mene ili kod Dare? našali se Živko prisećajući se kako je Zaviša požudno gledao Daru
kad je bio ovde prošli put, pre šest-sedam godina. - Šta će ti sad
Dara, vidi kako je ostarila!
Bilo je neobično reći za ženu u cvetu mladosti da je ostarila, ali
su se na Dari možda i najviše uočavale promene koje su donele
protekle godine. To je najbolje mogao da uoči Branilo koji ju je
upoznao kad i Živko, kad je imala samo osamnest godina. Tad je
još bila dete, takoreći. Za ovih sedam-osam godina Dara nije
ostarila, ali je sazrela i prolepšala se, postala prava žena.
- A ko je ovaj lepi dečak? - upita Živko spazivši Miloša.
- Ovo je Miloš Obilić iz Gradine – izlete Ravijojli.
- Tvoj sin, Branče – reče Živko više tvrdeći nego pitajući.
- Jeste, otkud znaš? - reče Branilo.
- Pa vidi se, liči na tebe. Pogledaj ga samo! Isti neustrašiv stav i
pogled.
Branila prođoše srsi miline. Pa možda i jeste moj, zaista, pomisli.
- A ova lepa devojčica – nastavljao je Živko – je Zaletova. Vidi
se, liči na majku.
- A ti se sećaš njene majke? - upita Zaviša jetko.
- Kako se ne bih sećao najlepše cure u Gradini – odgovori Živko.
- Darooo – reče Zaviša opominjučim glasom – čuješ ti ovo?
- Čujem, ali ne brinem – odgovori Dara. - Zna se koja je njemu
najlepša i – nema mu druge.
- Blago tebi kad si tako sigurna – reče Zaviša.
- Kako ne bi bila sigurna kad nigde ne mrdam iz ove šume –
reče Živko.
44